HISTORIJA KORAJA

Ako pogledamo istorijsku kartu srednjevjekovne bosanske države vidjećemo da je u njenoj administrativnoj podjeli postojala Župa Koraj koja se prostirala na krajnjem sjeveroistoku velikih župa Usora i Soli i sjeverno od rijeke Save.Sjeverna granica Bosne prema Ugarskoj u oblasti Usore teško se mogla održavati rijekom Savom.premda su na obalama te rijeke na toj relaciji postojala izvjesna utvrñenja koja su Turci zatekli(Rača,Novi,Brčko).

Ugarska Panonska nizija se prirodno prostirala i preko Save u Bosansku Posavinu,pa zbog toga je ovu granicu najčešće odreñivao niz utvrñenih gradova južno od Save,izmeñu rijeka Bosne i Drine,rasporeñenih poslednjim obroncimaMajevice prema sjeveru,odnosno njenim padinama koje prelaze u plodnu posavsku ravnicu.Evidentno je da su uočljive dvije paralelne linije takvih utvrñenja i to:sjevernija-Doborgrad,Gradačac i Koraj: i južnijaDobojgrad,Sokograd,Srebrenik i Teočak.Korajski grad se u kasnijim izvorima ne spominje,ali su još i danas vidljivi njegovi ostaci (toponim Zidina),gdje se jasno raspoznaju temeljni zidovi od komada tesanog kamena-sedre.Područje Župa Usora i Soli predstavljale su oblasti u kojima su pristalice Crkve bosanske i mali jaka uporišta.O tome uglavnom svjedoče turski popisni defteri iz XV i XvI stoljeća.Na to pitanje iscrpnije se osvrnuo u svojim istraživanjima Tayib Okić,profesor na Univerzitetu u Ankari,porijeklom Bošnjak ,ukazujući ne samo na brojne toponime koji govore o krstjanima,nego i o tome da su prvi defteri evidentirali još i izvjesne preživjele ostatke pristalica Crkve bosanske.Svoje stanovište zasnivao je na činjenici što se u najranijim defterima susrećemo ne samo sa nazivom „gebr“(„kafir“,ćafir),opštim imenom za sve kršćane(pravoslavne i katolike,tj.nemuslimane)nego u ograničenom broju i sa nazivom kristiyan,i to upravo u onim područjima za koja se od ranije znalo da su predstavljalajača uporišta pristalica Crkve bosanske.Istaknuti historičar i istraživač turskog perioda sjeveroistočne Bosne Adem Handžić ukazuje na jednu interesantnu pojavu za nazive naselja i toponima u tuzlanskoj oblasti,koja nose u svom imenu djed.Tako se 1533.godine spominje „Mezra Dide ðure u blizini sela Korenita,nahije „Koraj“ u timaru spahije Komira od 5019 akči.Iste godine spominje se i selo Labska,drugim imenom Dedekovo(Didekovo),nahije Koraj u Širmerdovom timaru.U istoj,korajskoj nahiji nešto kasnije(1548) spominje se takoñe jedna naseljena mezra,mezra Dedečaj.Ta mezra je kasnije prerasla u selo koje se 1587.godine spominje kao selo Dedečaj(Didečaj).U prilog tome spomenućemo i današnje prezime Djedović,jedne od najstarijih porodica u Koraju.Slične toponime nalazimo i u susjednim nahijama Visori,Spreči i Gostilju.Postavlja se pitanje od kuda se u turskim popisnim defterima na uskom području zadržala u nekoliko susjednih nahija oko Tuzle navedena imena toponima u kojima se na jedan ili drugi način spominje riječ djed.Handžić,u tom smislu,postavlja hipotetičko pitanje:“ne upućuje li ta činjenica na djeda,starješinu Crkve bosanske“?To nije isključeno zbog toga što se Usora i Soli u okviru kojih je i Župa Koraj,već 1225.godine spominju kao oblasti zaraženeheretičkom opačinom“.Moguće je ističe Handžić „da je djed u ranom periodu,dok još nije predstavljao organa na koga su se pozivali i oslanjali bosanski vladari,imao sjedište baš u ovim krajevima,pa je tako mogla i nastati navedena toponimika“.U vezi sa ovim postaje jasnije papino obraćanje starješinama franjevačkog reda u Dalmaciji i Slavoniji da upute u Bosnu dva

franjevca,“koji su verzirani u pismenosti i vješti jeziku one oblasti“,tj.sjeveroistočne Bosne,odn.Župa Usori i Soli.Isto tako politika pape,odnosno franjevačke vikarije u Bosni u pogledu podizanja franjevačkih samostana,ukazuje na to da je morao postojati poseban razlog što je ta „papina vojska“ u ovoj oblasti kao nigdje drugdje u Bosni bila gusto naseljena(Zvornik,Teočak,Bijeljina,Koraj,GornjaTuzla,DonjaTuzla,Modriča).Upravo u drugoj polovini XIV i prvoj polovini XV vijeka podignuto je u ovim krajevima više franjevačkih samostana,pa se prema popisu od prije 1378.godine spominju samostani u Srebrenici,Teočaku,Bijeljini,Modriči i „convectus S. Maria in Campo“ koji se nalazio u samom Koraju.I danas su vidljivi ostaci tog samostana na toponimu zv.“Crkvište“,jednom malom uzvišenju,koje se nalazi na sjeveroistočnoj strani Koraja.U dokumentima se doslovno spominje „mezra crkve Sv. Marije u blizini Bilog Potoka u korajskoj nahiji“(današnja Bijela Rijeka,koja protiče ispod samog Koraja.Da su bosanski krstjani (bogumili) ostavili svoje jasne tragove u Koraju govore i nadgrobni spomenici-stećci,kojih nema na drugim mjestima u bližoj okolini Koraja.Na lokalitetu Zidina uz cestu prema Bijeljini nalazi se 10 stećaka:jedan stojeći,jedan sarkofag,i sedam čiji se oblici ne mogu odediti jer su djelimično utonuli u zemlju i jedan u obliku sanduka.Ovaj poslednji je jedini sa natpisom.Postoje i još dva lokaliteta na kojima se nalaze slični kamenovi,i to „Mramorje“ i „Stanašnjik“.Svi natpisi pisani su ćirilicom koja se u Bosni upotrebljavala od XV stoljeća.Pismo je korektno,skoro čisto fonetsko,sa poluglasom na kraju riječi koje se završavaju suglasnikom.U natpisu iz Koraja ime Veseoko piše se sa „o“,umjesto sa „l“,kako se ovo ime pisalo do kraja XIV stoljeća.Pretpostavlja se da ovi nadgrobni spomenici potiču iz XVI stoljeća.Osmanlije su decenijama postepeno potkopavale Bosansko kraljevstvo,prije nego što je sultan Mehmed II Fatih u proljeće 1463.godine na čelu velike vojne sile krenuo u konačni pohod na Bosnu.Sredinom druge polovine XVI stoljeća u zvorničkom sandžaku bilo je uspostavljeno osam kadiluka od kojih tri na srbijanskoj strani:Brvenik,Krupanj i Šabac,a pet na bosanskoj strani sandžaka:Srebrenica,Zvornik,Tuzla,Gračanica i Bijeljina.Kadiluci su administrativno bili podijeljeni na nahije od kojih su se na bosanskoj strani nalazile 21 i to od juga prema sjeveru:Šubin,Srebrenica,Budimir(Ludmer),Kušlat,Zvornik,Gostilj,Spreča,Drametin(Drameši n),Sapna,Teočak,Bijeljina,Koraj,Završ,Gornja Tuzla,Donja Tuzla,Visori,Jasenica,Smoluća,Srebrenik,Nenavište(Gradačac) i Soko.Za stanovništvo sa aspekta vjerske pripadnosti već smo istakli da je ovo područje slovilo kao značajno uporište Crkve bosanske,pored ostalih i Koraj,ali i postojanje franjevačkih samostana u svom gradskim naseljima u doturskom periodu,dok su pravoslavne crkve i manastiri podignuti tek u XVI stoljeću.Korajski franjevci su dočekali dolazak turske vlasti i nastavili svoje djelovanje u samostanu Sv.Marije,koji će turski popisi registrirati 1548.godine,ali će brzim procesom islamizacije,koji će uslijediti u narednom periodu zamrijeti franjevačko djelovanje i postojanje samog samostana u Koraju.Nahija Koraj koja se prostirala zapadno od Bijeljine,u porječju rijeke Lukavca,kojoj je pripadala i tvrñava Brčko obuhvatala je 1533.godine 14b sela i jednu naseljenu mezru,(ziratno zemljište)i to:Korenita,Bili Potok,Brdnjik(Brnjik),Žirovnica,Maoča,Štrepci,Skakava,Pčelić(Čelić),Rahić,Labska ili Dedekovo,Brezik,Ljutnica,Hrgovi,Hmeljin,Zagon te mezra Ostrojno-sa ukupno 264 kuće i 38 mudžereda.Poslije 1533.godine osim navedenih 15 naselja nastala su još i sljedeća sela:Bilajići,Magnojević,Čañavica,Suho Polje i naseljene mezre Dedečaj i Motočina,kao i jedan čifluk,čifluk kneza ðure u selu Bili Potok.Ukupan broj domaćinstava u naseljima korajske nahije iznosio je 1548.godine:634 kuće poreskih obveznika sa 49 mudžereda(odrastao neoženjeni muški član domaćinstva).Nekoliko spahija imalo je 1711.godine u Koraju svoje timare:Bilović 22.700,Ahmed 15.900,Ibrahim 7.000,Mustafa 7.070 i Mahmud 6000 akči.U tom periodu procenat muslimanskog stanocništva u korajskoj nahiji iznosio je 20%,a poslije 1533 godine 21%,što nam govori da je proces islamizacije u korajskoj nahiji tekao sporo,a to se tumači činjenicom da se još osjećao uticaj franjevaca i njihovog samostana u Koraju koji se spominje još 1548.godine.Koraj je Kao naselje

nominalno ostao varoš,mada je 1516.godine imao džamiju,Atik(stara)džamija u Donjoj Mhali i trg,sedmični Pazar,ali nije dobio status kasabe,vjerovatno zbog prenošenja korajskog trga u Četvrtkovište(Bijeljinu)1580.godine,po osnovu čega je Bijeljina i postala kasaba.Brčko će oživljavanjem tranzita robe i ljudi na brčanskoj skeli u drugoj polovini XVI stoljea poprimiti gradsko obilježje i biti proglašeno kasabom 1600.godine.Još za vrijeme turske uprave otvarane su razne vjersko-obrazovne ustanove i u Koraju.Prva džamija (Atik-stara džamija) uz koju je postojao i Sibjan-mekteb bile su prve vjersko-obrazovne ustanove u Koraju,kao i mesdžid koji se spominje 1825.godine,koji je kasnije pretvoren u džamiju.Postojali su i Sibjan-mektebi u Begića mahali i Kovačevića mahali nedaleko od džamije,a krajem XIX stoljeća Koraj je dobio Mektebi-ibtidaiju ili tzv.reformisani mekteb koji je bio izgrañen na savremeni način i nalazio se na mjestu današnje ambulante.Koraj je imao i medresu koja jke bila izgrañena kao samostalni objekat u blizini Atik džamije i u narodu je poznata kao „Igrište“ medresa.Prva čitaonica u Koraju otvorena je poslije Prvog svjetskog rata 1919.godine,a jedan od najvažnijih dogañaja u dugogodišnjoj istoriji Koraja je otvaranje Osnovne škole.Iz akte Zajedničkog ministarstva finansija u Beču saznajemo da je Osnovna škola u Koraju osnovana 1882.godine,koju je u prvoj školskoj godini(1882/83.)pohañalo 60 učenika.Fudbalski klub je osnovan 1933.godine pod nazivom „Sloga“. Najveća stradanja Koraja i korajskog stanovništva dogodila su se 27.novembra 1941 godine,kada su četnici u združenom napadu sa Majevičkim NOP odredom počinili zločin nad korajskim stanovništvom kada je veliki broj stanovnika Koraja stradao od četničke ruke,te 15.juna 1992.godine kada je korajski narod ponovo napadnut i ubijan bez ikakvog razloga i povoda od strane dojučerašnjih komšija i sugrañana,te njihovih pomagača i saučesnika u toj najnovijoj tragediji.